Večera za 6

četvrtak, 24.08.2023.

Ne volim mačke

Na fejsu sam često tokom dana, skrolam i iskaču mi mačke i storiji o njima u zabrinjavajućim količinama. Posebno klipovi u kojima mačje beštije grizu i grebu svoje submisivne vlasnike, ne onako dražesno i nježno već zaozbiljno (!) a ispod takvih videa koje odgledam sa zgražanjem i nevjericom, obično stoji milijun srčeka i komentara tipa „slatka mica maca ”, „ nemojte ljutiti macu ”, „ meni je moja mačka odgrizla uho ali je obožavam” i slične izjave iz mazohističke zone sumraka osvjedočenih mačkoljubaca.

Na instagramu slična stvar - mačke i opet mačke. Posebno su dirljiva videa sljubljivanja mačaka s ptičicama ili nekim drugim malim stvorenjima, koje čim snimanje završi i poberu se lajkovi vjerojatno završe kao mačji desert... Vlasnici, eto, idu tako daleko da su spremni žrtvovati živote drugih samo da dokažu kako je njihova mačka naj naj.

Mačkama se pripisuju mistična svojstva - mogu da vas izliječe, mogu predosjetiti događaje, imaju devet života... i onda nadrljaju samo zato jer ne znaju pogledati lijevo i desno kad idu preko ceste. Kao što psi, na primjer, znaju. Netko bi mačkoljupce trebao podučiti da ne živimo u drevnom Egiptu i da malo ohlade s magičnim teorijama.

Za mačke kažu da su neovisne, da to što ih ne možeš naučiti trikove znači da ti nisu servilne, a zapravo je prava istina da malo slabije kopčaju... ali ajde ti to reci mačkofilima.

Inače, najjači proljev od izjave koji sam čula iz tabora mačkofila jeste da se moraš osjećati počašćeno ako te mačka prihvati jer ona ne prihvaća baš svakakvu boraniju od ljudi... koga mačka voli taj je spešl i ima „ono nešto” što drugi ljudi nemaju... vjerojatno paket Pedigrea u špajzi.

Ja ne volim mačke.

Osjetila sam potrebu o tome progovoriti jer primjećujem da je tendencija da svi MORAMO voljeti mačke. Pritisak je strašan, kao nekada s djecom, ako se nisi istapao na prizor pelenskog osipa i drečanja nisi bio normalan .

Kad uguglate pojam „ I dont like cats ” pored ogorčenih mačkoljubaca koji nam na raznim forumima posvećuju krajnje uvredljive komentare, iskočit će i cijeli niz stručnih članaka kojima se analizira psiha ljudi koji ne vole mačke. Nisam primijetila da se od strane psihološke struke analiziraju ljudi koji ne vole npr. krokodile, patke ili konje. Izostanak ljubavi spram mačaka očito je postavljen na nivo društvenog problema. Zatim su tu i članci kojima se analizira psiha ljudi KOJI VOLE mačke. Oni su: kreativni, inteligentni, oštroumni, neovisni, hrabri, umjetničke duše. Vizionari i genijalci. Fizički atraktivni. Slijedom čega logički zaključujem da smo mi iz manjinskog tabora tupi, glupi, frustrirani, ružni seronje, a vrhunac kreativnosti nam je složiti stolicu po uputama iz Ikea kataloga.

Pojedini „stručnjaci” u svojim analizama tvrde da su razlozi zbog kojih neki ljudi ne vole mačke sasvim iracionalni, ili da su ljudi poput nas emocionalno ovisni o drugima, ukratko ocrnjuju nas, raščlanjuju i seciraju na sto načina, a sve samo zato jer ne dijelimo njihovo oduševljenje s jednom poprilično glupom i krvoločnom domaćom životinjom.

Moji razlozi uopće nisu iracionalni, štoviše, vrlo su konkretni, mačke ne volim jer su okrutne i nemilosrdno ubijaju male i korisne životinjice, najčešće iz hira i potrebe za iživljavanjem a ne zbog gladi. I najsitija mačka ubit će ptičicu ako joj se pruži prilika - jer uživa ubijati. Domaća mačka za razliku od tigra ili lava loš je i dekadentan karakter koji sije patnju oko sebe, a oni kojima se to sviđa ili argumentiraju da je to ok „jer je prirodno” sudionici su u zločinu. Imam prijateljicu u poodmaklom stupnju toksoplazme, ona mačku koju obožava drži doma i ne pušta je vani - ptičice, gušteri, zmijice i vjeverice zahvalne su joj na tome.

Mačke ne volim ni zato jer ih gomila ljudi idealizira, isto kao i HDZ devedesetih. Zapravo, fanatični mačkoljubci još mi više idu na živce od mačaka, kad bolje promislim.

I za kraj - nemojte ovo shvatiti kao poziv na mržnju. Ako nešto ne voliš ne znači da to mrziš, a svakoj životinji kada je u nevolji treba priskočiti, pomoći i spasiti je. Pa makar to bila i mačka.
- 16:30 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 08.11.2022.

Planinari nisu što su bili

Godinama sam mnogo slušala o planinama i planinarenju i sviđalo mi se sve to. U jednoj fazi života, prije par godina, zaključila sam da bi mi baš dobro došlo da se otisnem u divljinu, sa skupinom entuzijasta koji se žele predati prirodi i živjeti za prirodu, a i ideja da bi mukotrpan uspon pozitivno djelovao na moju fizičku formu bila mi je privlačna... Moj dojam o planinarima bio je da su to ljudi koji su malo posebniji od drugih, jači duhom i krijeposni vrijednostima, a valjda je su na mene djelovale i sve one vijesti u kojima je plemenitost HGSS-a dolazila do izražaja, jer njih sam nekako uvijek doživljavala kao planinare. Kasnije ću shvatiti da su oni, srećom, ipak odvojen svijet od onog kojem sam se ja pridružila.

Mislila sam da gore vrijede neki drugi zakoni i pravila ponašanja, i baš to je bilo ono što me dovelo u planinarsko društvo čiji član sam postala. Nada u bolji svijet, mogućnost da odlazak u planine pruži toliko željeni odmak od tašte stvarnosti i gluposti ljudskog čopora u nizinama. Kad si u divljini onda ovisiš o sebi ali i o onome drugome a to daje mogućnost nekih normalnih ljudski odnosa zasnovanih na solidarnosti, bla, bla, bla... Nemaš vremena misliti o ispraznostima i glupostima, bla, bla, bla...

U početku i nije bilo tako loše, valjda zato jer sam bila početnica i sve mi je bilo novo, i svaki novi „osvojeni“ vrh bio je znak da mogu i umijem bolje. Te godine nas se baš dosta upisalo u društvo, ne pamti se navodno kada je toliko novih članova odjednom došlo, i svi smo bili početnici, upisali smo i „planinarsku školu“, išli na predavanja, penjali se po strminama i kotrljali niz padine.

A onda se, nakon možda pola godine od kada smo tako nahrupili u društvo, oko jednog od vodiča počela formirati moćna gomilica onih kojih su, zajedno s njime, odlučili drugima pokazati da postoje i superiorniji članovi društva, koji mogu i hoće više od drugih, i kojima nije mjesto sa drugim običnim, sporim smrtnicima. Radilo se, čudna li čuda, mahom o sredovječnim ženama, većinom razvedenim, koje su nekako odveć očajnički počele nabijati na nos svima ostalima svoju drugu mladost u planinama. Ono što nisu uspjele ostvariti na tečajevima meditacije, pilatesa i ostalim zanimacijama dokonih raspuštenica, sada su pokušale postići u planinarskom društvu. Nakon nekog vremena pridružilo im se i nekoliko muških paćenika upitnih kognitivnih sposobnosti, i u našem malenom planinarskom društvu preko noći stvari su se promijenile na gore.

U planinama, kada se organizirano ide, na čelu je vodič, iza vodiča obavezno idu sporiji članovi a najbrži na začelju. Zadnja je “metla“ a to vam je pomoćni vodič koji pazi da tko slabiji ne ostane i ne izgubi se. Ali ova ekipa je brzo promijenila taj planinarski kodeks, pa su se na čelu, odjednom, nalazili najbrži, a za njima bi soptali, dahtali, stenjali oni koji nisu u tako briljantnoj formi kao nekolicina.

S vremenom su se društveni izleti počeli privatizirati. Grupica superiornih postajala je sve brojnija - neki su počeli čeznuti da upadnu u nju.Kao u srednjoj školi kad si htio da te prihvate najveće face. A poslije kad si odrastao shvatio si da su te face bile seronje.

Onda je moćna gomilica počela dovlačiti u društvo svoje rođake i prijatelje. Horor.

Došla bih na izlet i imala dojam kao da sam upala na privatnu zabavu. A ponašanje u prirodi, posebno na vrhovima, to je tek bila priča za sebe. Pomahnitale alpinistice koristile su svaku moguću priliku da opale selfie koji bi odmah direkt sa Sinjala šibale na fejsbuk. Jedna profilna tako da se vidi vrh odmah iznad glave, druga tako da Bačića kuk bude u razini sisa. Muškarci bi urlali i lupali se u prsa kao Tarzani. Nitko se nije međusobno ševio - tek to mi je bila misterija. Nekako je bilo za očekivat od toliko idiota oba spola na istom mjestu da se formira barem jedan par.

Ovi takozvani planinari s vremenom su doveli do toga da su ljudi, koji nisu bili dio njihove ekipice, frustrirani činjenicom da je sve postalo odveć privatizirano, i da si izopćen ako nisi s njima, počeli napuštati društvo.

Vrhunac svega je bio kada sam načuhnula da se oni međusobno nazivaju "elita". Ozbiljno, ne zezam se. Da, i ja sam mislila da nešto loše čujem pa im htjedo reći “de, ponovite“. Prije nekoliko dana čuh da su počeli braniti dolazak na izlete onima malo sporijima, i to je eto baš u duhu planinarske etike. Na tisuću i nešto metara nadmorske visine naletjela sam na veće idiote nego u ravničarskim predjelima, ali eto, život je ironičan i na kraju te uvijek sustigne ono od čega bježiš.

I dalje volim planine i prirodu, možda i više nego ikad prije. Ali od sada pa ubuduće - ili sama u avanture ili s uskim krugom prijatelja koji dijele istu strast. Organizirani izleti preko društva, kako za sad stvari stoje, prošlo su svršeno vrijeme za mene.
- 17:55 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.